Bosna i Hercegovina je Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Konvencija) ratifikovala dana 12.7.2002. godine. Od toga datuma sve osobe pod jurisdikcijom BiH, putem podnošenja aplikacije Sudu, mogu od Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Sud) zatražiti zaštitu prava i sloboda iz Konvencije. 

Od datuma ratifikacije do kraja 2015. godine Sud je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu usvojio ukupno 46 presuda i 71 odluku o dopustivosti. Samo tokom 2015. godine Sud je zaprimio 908 aplikacija podnesenih protiv Bosne i Hercegovine. 

U vremenskom razdoblju od 1.1.2015. do 31.12.2015. godine u odnosu na Bosnu i Hercegovinu Sud je donio ukupno tri presude, od kojih je u dvije utvrđeno da je tužena država povrijedila pravo iz Konvencije[28]. Uz to, u istom periodu Sud je usvojio i četiri odluke o dopustivosti. Ovaj dokument sadrži informacije o tim presudama i odlukama Suda. U prvom dijelu dokumenta prikazan je detaljan pregled presuda, dok je u drugom iznesen sažetak relevantnih odluka o dopustivosti. 

Izvorni tekst svih presuda i odluka Suda može se pronaći na službenoj internet stranici Suda putem pretraživača pod nazivom HUDOC, a prevodi svih presuda i odluka u odnosu na Bosnu i Hercegovinu dostupni su na internet stranici Ureda zastupnika Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Presude

Prva presuda koju je Sud donio u odnosu na BiH u 2015. godini je u slučaju Đurić i drugi protiv BiH[29]. Ovaj postupak je pokrenulo šest aplikanata koji su se žalili zbog neizvršavanja pravosnažnih i izvršnih domaćih presuda kojima im je dosuđena tzv. „ratna šteta“, pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 i prava na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Njihovi žalbeni razlozi su bili identični onima iz predmeta Čolić i drugi[30], a ta presuda Suda je vodeća u odnosu na neizvršavanje pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima se dosuđuje naknada „ratne štete“.

Naime, nakon presude Čolić i drugi u Republici Srpskoj je usvojen Akcioni plan s ciljem provođenja generalnih mjera naloženih tom presudom. Republika Srpska je donijela novi plan izmirenja za isplatu „ratne štete“ koji je predviđao izvršenje pravosnažnih presuda kojima se nalaže isplata „ratne štete“ u gotovini u roku od 13 godina, počev od 2013. godine. Također, Republika Srpska se obavezala da će isplatiti naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine čekanja na izvršenje. Naknadno je rok za izvršenje presuda produžen na period od 20 godina, počev od 2013. godine. 

U vezi s tim, u predmetnom slučaju Sud je ispitao adekvatnost plana izmirenja Republike Srpske za izvršenje pravosnažnih domaćih presuda kojima je dosuđena „ratna šteta“ i istakao da izvršenje pravosnažnih presuda po vremenskim fazama može biti prihvatljivo u izuzetnim okolnostima, ali da je, imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo, predloženi period od 20 godina pretjerano dug31. Također je naglašeno da, iako je Sud svjestan značajnog iznosa javnog duga, broja neizvršenih presuda i broja neriješenih predmeta pred domaćim sudovima, državni organi ne mogu isticati nedostatak sredstava kao opravdanje za neizmirenje duga koji je dosuđen sudskom presudom. Postupak odgovorne države da za još 20 godina odgodi izvršenje ovih presuda, po mišljenju Suda, stoga ima za posljedicu nametanje individualnog i prekomjernog opterećenja za povjerioce o kojima je riječ. 

Bez obzira što je Sud prihvatio i podržao namjeru države da isplati naknadu aplikantima za nematerijalnu štetu zbog dužine čekanja na izvršenje presuda, Sud je zaključio da je zbog produženog neizvršavanja pravosnažnih i izvršnih presuda donesenih u korist aplikanata došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. i prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

U predmetu Medžlis Islamske zajednice i drugi protiv BiH[32] Sud je prvi put u odnosu na Bosnu i Hercegovinu ispitivao žalbe u pogledu povrede prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Naime, četiri nevladine organizacije: Medžlis Islamske zajednice Brčko, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Distrikta Brčko „Merhamet“ i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca Distrikta Brčko su se žalile da je odlukama domaćih sudova došlo do uplitanja u njihovo pravo na slobodu izražavanja. 

Činjenična pozadina ovog slučaja se odnosi na dopis koji su aplikanti uputili najvišim organima Distrikta Brčko u kojem su ukazali na navodne nepravilnosti postupka u pogledu izbora direktora javne radio stanice, pritom se posebno osvrnuvši na nepodobnost gospođe M.S, koja je u to vrijeme bila urednica zabavnog programa, da se kandiduje na to mjesto. Kasnije je taj dopis objavljen u tri dnevna lista, nakon čega je gospođa M.S. ustala tužbom protiv aplikanata radi naknade štete zbog klevete. Aplikanti su tvrdili da je njihova namjera bila da izraze svoj stav o pitanjima od javnog interesa, obrazlažući zašto gospođa M.S. nije podobna za poziciju direktora, kao i da podstaknu javne vlasti da ispitaju takve tvrdnje. Prvostepeni sud je odbio tuženi zahtjev, smatrajući da aplikanti nisu odgovorni za navodnu klevetu, budući da taj dopis nisu objavili u medijima. Na drugoj strani je Apelacioni sud u postupku utvrdio da su aplikanti odgovorni za klevetu iz razloga što njihovo pismo sadrži i određene neistinite činjenice koje nisu potvrđene, a kojima je povrijeđen ugled gospođe M.S. Ustavni sud BiH je podržao ovakvo obrazloženje i utvrdio da je uplitanje u pravo na slobodu izražavanja u slučaju aplikanata bilo „neophodno u demokratskom društvu“. 

Sud je u svom obrazloženju potvrdio da odluke domaćih sudova i dosuđivanje odštete protiv aplikanata predstavljaju uplitanje od strane javnih vlasti u pravo na slobodu izražavanja, kao i da je to uplitanje propisano domaćim zakonom, te da je imalo legitiman cilj koji se ogleda u zaštiti ugleda gospođe M.S, tako da je u ovom slučaju ispitao da li je sporna mjera bila zaista i neophodna u demokratskom društvu. 

Potvrđujući svoj stav da može biti potrebno da se državni službenici zaštite od agresivnih, uvrjedljivih i klevetničkih napada poduzetih kako bi se oni ometali u vršenju svoje dužnosti i kako bi se narušilo povjerenje javnosti u njih i njihovu funkciju, Sud je u ovom slučaju prihvatio da kandidat za mjesto direktora javne radio stanice pripada toj kategoriji dužnosnika. U isto vrijeme Sud je cijenio i to da aplikanti imaju pravo da iznesu svoje pritužbe u privatnoj korespondenciji u namjeri da prijave nepravilnosti u ponašanju dužnosnika nadležnom javnom organu, kao i da građani treba da imaju mogućnost da izvijeste nadležne organe o nepravilnostima ili nezakonitostima u radu državnih službenika, pozivajući se na osnove vladavine prava. 

Sud je u ovom predmetu ponovo istakao važnost razlikovanja između činjeničnih navoda i vrijednosnih sudova, što su domaći sudovi ispravno i učinili, i pritom naveo da čak i kada određena izjava predstavlja vrijednosni sud, takav vrijednosni sud može biti pretjeran ako nije potkrijepljen određenim činjenicama. Vraćajući se na činjenice predmetnog slučaja Sud je ustanovio da ne postoje elementi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da aplikanti nisu imali stvarnu mogućnost izvođenja dokaza kojima bi potkrijepili svoje navode i na taj način dokazali istinitost svojih navoda, a uz to su, suprotno naredbi Apelacionog suda, propustili da obavijeste nadležne organe o povlačenju datih izjava. 

Podržavajući stav domaćih sudova, Sud je u ovoj presudi zaključio da su aplikanti postupili nemarno prilikom prijavljivanja navodno neprimjerenog ponašanja gospođe M.S, te da su, bez razumnog nastojanja da provjere njihovu tačnost, jednostavno prenijeli informacije koje su dobili. Sud je ocijenio da se odlukama domaćih sudova uspostavila pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa tužiteljice gospođe M.S. i aplikanata, kao i da su razlozi za obrazloženje tih odluka „relevantni i dovoljni“ i da su ispunili „nužnu društvenu potrebu“, te stoga nije došlo do povrede prava iz člana 10. Konvencije. 

Predmetna presuda Suda još nije konačna. Naime, po donošenju presude aplikanti su u ostavljenom roku podnijeli zahtjev da se predmet iznese pred Veliko vijeće, a taj zahtjev je panel Velikog vijeća dana 14.03.2016. godine i prihvatio.[33] 

U pogledu prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Konvencije, Sud je odlučivao u predmetu Hadžimejlić i drugi protiv BiH[34]. Aplikanti su tri štićenika ustanove socijalnog zbrinjavanja Drin u kojoj su smješteni jer se zbog svoga psihofizičkog stanja i uslova u kojima žive nisu sposobni brinuti o sebi. 

Oni su se žalili da je njihovo zatvaranje u ustanovu socijalne zaštite bilo nezakonito, te su tvrdili da su tamo smješteni i držani protiv svoje volje, zatim da nisu mogli ishodovati otpust, te da njihov smještaj ne podliježe sudskom ispitivanju. Sud je njihove pritužbe ocjenjivao u skladu sa stavom 1. i stavom 4. člana 5. Konvencije. 

Sud je ponovo naglasio da član 5. Konvencije, zajedno s članovima 2, 3. i 4, spada u prvi red osnovnih prava koja štite fizičku sigurnost pojedinca, te da je kao takav od vrhunskog značaja u demokratskom društvu. 

Istaknuvši da lišenje slobode mora prije svega biti „zakonito“ kako bi bilo u skladu s članom 5. stav 1, navedeno je da u vezi s lišenjem slobode postoji obaveza da se osobe štite od proizvoljnosti, te da lišenje slobode mora biti i neophodno u datim okolnostima. Iako je država tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u ustanovi socijalne zaštite bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti, Sud je podržao stav Ustavnog suda BiH koji je već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilni smještaj u ustanovu. Naime, istakao je da iako su aplikanti bili pod nadzorom psihijatra u ustanovi, cilj toga nadzora nije bio davanje ocjene o tome da li ih je potrebno i dalje držati u toj ustanovi, te da svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud. S obzirom da je izostalo sudsko ispitivanje potrebe daljnjeg zadržavanja, Sud je zaključio da smještaj aplikanata u ustanovu socijalne zaštite „Drin“ nije naložen u skladu sa „zakonom propisanim postupkom“ u svjetlu garancija iz člana 5. stav 1. Konvencije, te da je došlo do povrede te odredbe. 

U ovom predmetu Sud je smatrao prikladnim primijeniti član 46. Konvencije[35]. Iako je Sud napomenuo da je prvenstveno na državi da odabere sredstva koja će koristiti u svom domaćem pravnom poretku kako bi izvršila svoju obavezu iz tog člana Konvencije, Sud je smatrao neophodnim ukazati na individualne mjere za izvršenje ove presude i posebno napomenuo da je utvrdio povredu člana 5. Konvencije zbog nepoštivanja zahtjeva da svako lišenje slobode mora biti „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“. U svom zaključku, konstatirajući nedostatke u ocjeni razloga koji opravdavaju smještaj u ustanovu socijalne zaštite, Sud je naložio da tužena država mora bez daljnjeg odlaganja osigurati otpust dva aplikanta iz ustanove socijalne zaštite „Drin“ , dok u odnosu na trećeg aplikanta država mora osigurati da nadležni građanski sud ispita potrebu nastavka njegovog smještaja, također bez daljnjeg odlaganja.

Odluke o dopustivosti

U predmetu Stjepanović i drugi protiv BiH[36] aplikanti su se žalili da nije bilo efikasne istrage o nestanku i smrti njihovog sina, te da su vlasti pokazale potpunu ravnodušnost za njihovu duševnu bol, pozivajući se na član 3, član 6 i član 8 Konvencije. Sud je našao, detaljno obrazlažući posebne okolnosti koje su vladale u Bosni i Hercegovini do 2005. godine, kao i veliki broj predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima, da nije utvrđeno da je u provođenju istrage povrijeđen minimum standarda koji zahtijeva član 2. i pritom se pozvao na sudsku praksu u predmetima u kojima su ispitana predmetna sporna pitanja[37]. U pogledu pritužbi u smislu člana 3. Konvencije da organi vlasti nisu uložili dovoljno napora da pronađu, ekshumiraju i identificiraju posmrtne ostatke svih nestalih osoba, te da privedu pravdi sve osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena za vrijeme rata 1992-1995., Sud je u datim okolnostima slučaja utvrdio da se reakcije vlasti ne mogu smatrati nehumanim ili ponižavajućim postupanjem, te je stoga odbacio aplikaciju kao očigledno neosnovanu. 

U slučaju Aleksić protiv BiH[38] aplikant se žalio zbog nemogućnosti da dobije povrat svoga prijeratnog stana u Sarajevu. On se pozvao na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ovaj predmet je gotovo identičan predmetu Đokić protiv BiH[39], i aplikantu nije bio dodijeljen vojni stan u Srbiji, ali je nadležni organ Ministarstva odbrane Srbije utvrdio njegovo pravo na dodjelu stana. Sud je zauzeo drugačiji pristup u predmetu istom kao slučaj Đokić i, na temelju činjenica utvrđenih u presudi Mago i drugi[40], Sud je istakao da je trenutno pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji ustanovljeno od strane nadležnih vojnih organa u Srbiji pa činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja. Stoga je Sud našao da je zahtjev aplikanta očigledno neosnovan i odbacio aplikaciju kao nedopustivu.

Odluka Raljević protiv BiH[41] se temelji na žalbi aplikantice da je Bosna i Hercegovina povrijedila njezino pravo iz člana 8. Konvencije, time što su domaće vlasti, a posebno Ustavni sud BiH, svojom odlukom povrijedile njezino pravo na poštovanje doma. Sud je u ovom predmetu prihvatio prigovor tužene države da aplikantica nije iscrpila sve raspoložive pravne lijekove, jer je propustila da zatraži sudsku zaštitu od Ustavnog suda BiH. Sud je ponovio pravilo da su aplikanti dužni da prvo iskoriste pravna sredstva koja im pruža domaći pravni sistem, te na taj način države oslobađa obaveze da odgovaraju pred Evropskim sudom za svoje postupke prije nego što dobiju priliku da otklone povredu putem svog vlastitog pravnog sistema. S obzirom da pravni sistem Bosne i Hercegovine pruža ustavnu zaštitu, Sud smatra da je oštećena osoba obavezna testirati obim takve zaštite. S obzirom da aplikantica nije iskoristila taj pravni lijek, niti je pokazala da je on iz bilo kojeg razloga neadekvatan ili nedjelotvoran u konkretnim okolnostima njenog slučaja, Sud je donio odluku kojom je aplikaciju odbacio kao nedopustivu.

U predmetu Stojnić protiv BiH[42] Sud je donio odluku kojom je odbacio aplikaciju zbog zloupotrebe prava na podnošenje aplikacije. Naime, aplikant se kao bivši oficir JNA, pozvao na povredu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, zbog nemogućnosti da vrati u posjed svoj prijeratni stan u Sarajevu, pozivajući se i na povrede prava na dom iz člana 8 kao i na ishod postupka za vraćanje u posjed u smislu člana 6 Konvencije. Vlada je navela kako je aplikant propustio obavijestiti Sud o naknadi koju je primio za svoj prijeratni stan, što aplikant nije osporio, niti pružio bilo kakvo objašnjenje za takav propust. Sud je istakao da se koncept „zloupotrebe“ u smislu člana 35 stav 3 Konvencije mora shvatiti kao bilo kakvo ponašanje aplikanta koje je očigledno suprotno svrsi prava na podnošenje aplikacije i koje ometa pravilno funkcionisanje Suda ili provođenje postupka pred Sudom. S obzirom na to da nepotpune i obmanjujuće informacije, posebno ukoliko se informacija odnosi na samu suštinu predmeta, mogu predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, a nije dato objašnjenje za propust da se ta informacija pruži, Sud je utvrdio da je ponašanje aplikanta bilo upravo suprotno svrsi tog prava, te je ovu pritužbu odbacio kao zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije.

[28] Statistics on judgments by State ECtHR, 2015: http://www.echr.coe.int/Documents/Stats_violation_2015_ENG.pdf
[29] Đurić i drugi protiv BiH, presuda od 20.1.2015.;
[30] Čolić i drugi protiv BiH, presuda od 10.11.2009.;
[31] Sud je već u presudi Čolić i drugi istakao da obim javnog duga ne može opravdati zakonsku obustavu izvršenja za cijelu kategoriju pravosnažnih presuda i utvrdio da je došlo do povrede člana 6. i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog prekomjernog kašnjenja izvršenja;
[32] Medžlis Islamske zajednice i drugi protiv BiH, presuda od 13.10.2015.;
[33] Prema članu 43. Evropske konvencije u roku od tri mjeseca od dana donošenja presude Vijeća svaka stranka može, u posebnim slučajevima, da zahtijeva da se predmet iznese pred Veliko vijeće. Panel od pet sudija Velikog vijeća prihvatit će zahtjev ako se predmet tiče nekog ozbiljnog pitanja vezanog za tumačenje Konvencije ili ozbiljnog pitanja od opće važnosti, i u tom slučaju će Veliko vijeće donijeti konačnu presudu.;
[34] Hadžimejlić i drugi protiv BiH, presuda od 03.11.2015.;
[35] Prema članu 46. Konvencije ugovorne strane su se obavezale da će se povinovati konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranka u postupku, s tim da Komitet ministara vrši nadzor nad izvršenjem. Iz ovoga, između ostalog, slijedi da presuda u kojoj Sud utvrdi povredu Konvencije ili njenih Protokola nameće pravnu obavezu odgovornoj državi ne samo da osobama o kojima je riječ isplati iznose dosuđene na ime pravične naknade, nego i da odabere, uz nadzor Komiteta ministara, generalne i/ili po potrebi individualne mjere koje je potrebno usvojiti u njihovom domaćem pravnom poretku kako bi se okončala povreda koju je Sud utvrdio, te koliko je moguće, otklonile njezine posljedice;
[36] Stjepanović i drugi protiv BiH, odluka od 30.1.2015.;
[37] Palić protiv BiH, presuda od 15.2.2011; Mujkanović i drugi protiv BiH, odluka od 3.6.2014; Fazlić i drugi protiv BiH, odluka od 3.6.2014; Šeremet protiv BiH, odluka od 8.7.2014; Muratspahić protiv BiH, odluka od 2.9.2014; Demirović i drugi protiv BiH, odluka od 02.09.2014;
[38] Aleksić i drugi protiv BiH, odluka od 3.2.2015.;
[39] Đokić protiv BiH, presuda od 27.5.2010.;
[40] Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3.5.2012.;
[41] Raljević protiv BiH, odluka od 19.2.2015.;
[42] Stojnić protiv BiH, odluka od 6.11.2015.;