Novine u praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Uvod

Za „ Pravnu hroniku“ odabrano je pet odluka koje je donio Ustavni sud Bosne i Hercegovine u periodu januar-decembar 2025. godine.

U Odluci broj AP 701/22 Ustavni sud BiH je utvrdio kršenje prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer nadležno tužilaštvo nije provelo djelotvornu istragu o apelantkinjinim navodima o počinjenom nasilju u porodici, čime je propustilo da ispuni svoju pozitivnu obavezu da zaštiti apelantkinjin privatni život. To je jedan od prvih predmeta takve vrste o kojima je odlučivao Ustavni sud Bosne i Hercegovine. .

Odluka broj AP 1646/21 se, također, tiče prava iz člana 8. Evropske konvencije, ali u kontekstu prava na dom. U toj odluci Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da miješanje u apelantovo pravo na dom nije bilo zakonito, jer su pretres izvršili kantonalni inspektori Kantonalne uprave za inspekcije koji nisu „ovlaštene službene osobe“ koje mogu provesti pretres kao radnju koja se preduzima u istražnom postupku. Na nezakonitost pretresa utjecala je i činjenica da prilikom pretresanja nije osigurano prisustvo dva punoljetna građanina.

Za razliku od drugih odluka iz ovog pregleda koje se odnose na apelacionu nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 6/25 odnosi se na apstraktnu ocjenu ustavnosti. U toj odluci Ustavni sud Bosne i Hercegovine bavio se ocjenom ustavnosti Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija Republike Srpske u kontekstu prava na slobodu udruživanja iz člana 11. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da je osporeni zakon u cijelosti suprotan članu II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 11. Evropske konvencije, jer uvođenje novih pravnih kategorija „neprofitne organizacije“ i „agenti stranog utjecaja“, koje podrazumijevaju rigorozni režim izvještavanja, redovne i vanredne kontrole, te obavezu da se obilježavaju materijali koje dijele oznakom „neprofitne organizacije“ uz zaprijećenu isključivu sankciju u vidu zabrane obavljanja rada i krivične odgovornosti odgovornih lica nije bilo zakonito, niti nužno u demokratskom društvu. 

Odluka broj AP 1030/21 tiče se predmeta u kojem je utvrđena povreda prava na imovinu zbog prestanka prava na starosnu penziju uslijed ponovnog stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je zaključio da je miješanje bilo neproporcionalno, jer je njegov rezultat bio potpuni prestanak apelantovog prava na isplatu starosne penzije za period od dana stupanja na snagu Zakona o PIO do dana objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U 36/18. Na taj način apelant kao pojedinac primoran je da trpi pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe Zakona o PIO za koju je naknadno utvrđeno da nije saglasna sa Ustavom Federacije BiH.

U Odluci broj AP 1095/22 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio kršenje prava na imovinu zbog toga što miješanje u imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, zato što je od apelantice zahtijevano da protestira mjenicu koja ima klauzulu „bez protesta“ iako je članom 47. stav 1. Zakona o mjenici propisano da će se imalac mjenice osloboditi obaveze da protestira mjenicu ako ona sadrži takvu klauzulu.

Član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama

Odluka broj AP 701/22 – istraga o nasilju u porodici, pozitivna obaveza zaštite privatnog života, kršenj

Činjenice i apelacioni navodi

Apelantkinja je protiv svog bivšeg muža G. S. podnijela krivičnu prijavu Okružnom javnom tužilaštvu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Okružno tužilaštvo je donijelo naredbu da se protiv G. S. neće sprovoditi istraga zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Postupajući tužilac je zaključio da iz prijave i spisa predmeta očigledno proizlazi da prijavljeni događaj nije krivično djelo. Također je istakao da nije povrijeđen apelantkinjin fizički i psihički integritet. Apelantkinjine pritužbe upućene glavnom okružnom javnom tužiocu Okružnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: glavni tužilac) i Republičkom tužilaštvu su odbijene. U apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelantkinja je istakla da je osporenim odlukama o neprovođenju istrage povrijeđeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer nadležno tužilaštvo nije preduzelo adekvatne radnje kojim bi ispitalo njene navode o učinjenom porodičnom nasilju.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da Okružno tužilaštvo nije provelo nijedan dokaz kako bi precizno provjerilo apelantkinjine navode o povredi njenog psihičkog integriteta iako se radilo o veoma važnoj činjenici imajući u vidu sadržaj prijavljenog krivičnog djela. Zavisno od rezultata te provjere, Okružno tužilaštvo je trebalo da sasluša (u statusu svjedoka), ili da ispita (u svojstvu osumnjičenog) G. S. o apelantkinjinim navodima o počinjenom nasilju i da eventualno provede druge dokaze. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ukazao na to da je odredbama člana 160. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske propisano da se vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je smatrao da je u konkretnom slučaju bilo neophodno da se dodatno provedu dokazi kojima bi provjerili apelantkinjini navodi o povredi njenog psihičkog integriteta, naročito zato što je apelantkinja tvrdila da je ta povreda posljedica krivičnog djela koje je počinio G. S. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da je apelantkinja tokom postupka ukazivala da je potrebno da se provede vještačenje. Međutim, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije mogao zaključiti da su glavni tužilac i Republičko tužilaštvo tom pitanju posvetili dužnu pažnju, niti da su obrazložili zašto te apelantkinjine navode nisu razmotrili, ili zašto su ih smatrali nebitnim. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da obrazloženja osporenih odluka upućuju na zaključak da su nadležna tužilaštva ispitivanje navoda iz apelantkinjine prijave proveli na neadekvatan način, jer su propustili da razmotre sve relevantne faktore bitne za odlučenje i da o tome daju relevantne i dovoljne razloge. U konačnici, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je zaključio da Okružno tužilaštvo nije provelo djelotvornu istragu o apelantkinjinim navodima o počinjenom nasilju, čime je propustilo da ispuni svoju pozitivnu obavezu zaštite apelantkinjinog privatnog života. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da je prekršeno apelantkinjino pravo na privatni život.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u ovoj odluci pozvao Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Sandra Janković protiv Hrvatske (9. mart 2009. godine), A i B protiv Hrvatske (20. juni 2019. godine), X i drugi protiv Bugarske (2. februar 2021. godine), Kurt protiv Austrije (15. juni 2021. godine) i Balkan protiv Rumunije (23. maj 2017. godine).

Odluka broj AP 1646/21 – pretres prostorija, pravo na dom, kršenje

Činjenice i apelacioni navodi

Općinski sud je, na zahtjev nadležne Kantonalne uprave za inspekcije (zbog navodnog obavljanja djelatnosti za koju apelant nema odobrenje nadležnog organa), primjenom čl. 67. i 72. ZKP donio osporenu naredbu kojom se nalaže pretresanje stambenih i pratećih objekata koji su apelantovo vlasništvo. U osporenoj naredbi su poimenično navedena tri kantonalna inspektora Kantonalne uprave koji će pretresti apelantov objekt uz asistenciju ovlaštenih službenih osoba MUP-a. Nadležna kantonalna uprava je, na osnovu osporene naredbe, izvršila „inspekcijski nadzor“ stambenog objekta koji je apelantovo vlasništvo. Istog dana sastavljen je „zapisnik o inspekcijskom nadzoru“, koji je, zatim, dostavljen nadležnom kantonalnom tužilaštvu. Nakon toga nadležno kantonalno tužilaštvo donijelo je naredbu o neprovođenju istrage povodom izvršene radnje pretresanja.

Apelant je smatrao da je osporena naredba Općinskog suda nezakonita i da je njen rezultat kršenje njegovog prava na dom, jer je njome bilo određeno da će radnju pretresanja izvršiti lica – kantonalni inspektori koji nemaju svojstvo ovlaštenih službenih lica. Također je naveo da pretresanju nisu prisustvovala dva punoljetna svjedoka.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je prvenstveno ocijenio zakonitost pretresanja, miješanja u apelantovo pravo na dom, u kontekstu obaveze da se pruže adekvatne i efikasne mjere zaštite od bilo kakve zloupotrebe i proizvoljnosti u okviru uspostavljenih standarda iz prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Za Ustavni sud BiH je bilo nesporno da, u smislu relevantnih odredaba ZKP i Zakona o kantonalnim inspekcijama, kantonalni inspektori nisu bili „ovlaštene službene osobe“ koje mogu provesti pretres kao radnju koja se preduzima u istražnom postupku. Naglašeno je da je funkcija krivičnog gonjenja zakonom povjerena isključivo tužiocu, odnosno ovlaštenim službenim osobama koje on ovlasti da provedu neku istražnu radnju, u konkretnom slučaju radnju pretresanja. Stoga je zaključeno da odredba člana 67. stav 2. ZKP, na osnovu koje je donesena osporena naredba, nije primjenjiva na kantonalne inspektore kao državne službenike. Također je utvrđeno da prisutni policijski službenici nisu pretresali apelantov „dom“, već da su „asistirali“, u smislu pružanja pomoći u obavljanju inspekcijskog nadzora u vezi sa članom 117. Zakona o inspekcijama. Osim toga, utvrđeno je i da u postupku izvršenja osporene naredbe nije postupljeno ni u skladu sa članom 74. stav (4) ZKP, budući da prilikom pretresanja nije osigurano prisustvo dva punoljetna građanina. Ustavni sud BiH je ukazao na to da je rezultat izdavanja osporene naredbe, zapravo, bila kombinacija dva sasvim različita ovlaštenja policijskih službenika, u smislu Zakona o inspekcijama i ZKP, i da je Općinski sud, ustvari, „pomiješao“ institute iz oba zakona kako bi osigurao efektivnu primjenu člana 71. stav (3) tačka f) Zakona o inspekcijama. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da su osporena naredba i radnja pretresanja rezultat višestrukog nepoštovanja imperativnih normi propisanih ZKP zbog čega u konkretnom slučaju nije zadovoljen kriterij miješanja „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na zaključak o (ne)zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije utvrđivao postojanje legitimnog cilja i neophodnosti miješanja u smislu člana 8. Evropske konvencije.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u ovoj odluci pozvao Ustavni sud BiH: Tortladze protiv Gruzije (18. mart 2021. godine), Dubovych protiv Ukrajine (22. juli 2021. godine) i UAB Kesko Senukai Lithuania protiv Litvanije (4. april 2023. godine).

Član 11. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Odluka broj U 6/25 – ocjena ustavnosti Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija Republike Srpske, nesaglasnost sa članom 11. Evropske konvencije

Činjenice predmeta

U ovom predmetu u pitanju je bila ocjena ustavnosti Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija Republike Srpske. U zahtjevu za ocjenu ustavnosti pokrenuto je pitanje njegove usklađenosti sa pravom na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava BiH i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 

Naime, osporenim zakonom uvedena je obaveza da se registriraju neprofitne organizacije koje primaju finansijsku ili drugu pomoć iz inostranstva. Dalje, neprofitnim organizacijama je zabranjeno „političko djelovanje“ i „politička aktivnost“. Neprofitne organizacije koje se bave tim aktivnostima su okarakterizirane kao „agenti stranog utjecaja“. Zakon je, također, propisao obavezno označavanje materijala koje te organizacije objavljuju putem elektronskih medija, informacionih i telekomunikacionih mreža, te detaljno izvještavanje o stranim donacijama. Osim toga, taj zakon je propisao da se nad zakonitošću rada neprofitnih organizacija vrši redovan inspekcijski nadzor. Kao sankcije su predviđene zabrana rada i krivična odgovornost odgovornih osoba.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

U obrazloženju odluke Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukazao je na opća načela iz prakse Evropskog suda za ljudska prava u vezi s bitnom ulogom udruženja u demokratskom društvu. Dalje je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u kojoj je taj sud razmatrao Zakon o stranim agentima Rusije, koji je sadržajno gotovo identičan osporenom zakonu, i zaključio da taj zakon nije u skladu sa slobodom udruživanja iz člana 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Slijedeći tu praksu, Ustavni sud BiH je zaključio da je osporenim zakonom, kojim su uvedene nove kategorije „neprofitnih organizacija“ i „agenata stranih utjecaja“ za koje su propisane posebne obaveze i ograničenja, potpuno isključena mogućnost da neprofitne organizacije utječu na predstavnike javne vlasti i da im je na taj način zabranjeno da obavljaju svoje osnovne djelatnosti. Sud je, također, ukazao na to da široko formulirani pojmovi „neprofitnih organizacija“ i zabranjenog „političkog djelovanja“ i „političkih aktivnosti“ nisu u skladu sa zahtjevom predvidivosti, jer onemogućavaju organizacijama civilnog društva da predvide koja je to granica njihove dozvoljene aktivnosti. Takva formulacija, s druge strane, omogućava javnim vlastima da svaku aktivnost organizacija civilnog društva kvalificiraju kao zabranjenu i da je sankcioniraju. Dalje je istaknuo da označavanje udruženja koja se bave „političkim djelovanjem“ ili „političkim aktivnostima“, a koja finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, kao „agenata stranog utjecaja“ ima snažan odvraćajući i stigmatizirajući efekt i znatno otežava njihov rad, te da stvara negativnu percepciju o tim udruženjima u javnosti. U vezi s tim Sud je ukazao na to da pravo udruženja da primaju strane donacije proizlazi iz Osnovnih načela o statusu nevladinih organizacija u Evropi i Preporuke CM/Rec(2007)14 Komiteta ministara Vijeća Evrope državama članicama o pravnom statusu nevladinih organizacija u Evropi, te Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i državnih organa u unapređivanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, uprkos tome, osporeni zakon podvrgava strane donacije rigoroznom režimu izvještavanja i redovnih i vanrednih kontrola uz obavezu udruženja koja primaju takve donacije da sve materijale koje dijele obilježavaju „oznakom neprofitne organizacije“ bez obzira na to da li postoji bilo kakva veza između stranog finansiranja i navodne „političke aktivnosti“ ili „političkog djelovanja“. Osim toga, osporeni zakon ne sadrži odredbe koje bi garantirale pristup efektivnim pravnim lijekovima radi osporavanja ili traženja preispitivanja odluka donesenih na osnovu tog zakona na šta su ukazali i Venecijanska komisija i ODIHR u zajedničkom mišljenju o nacrtu osporenog zakona. Konačno, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da su osporenim zakonom kao isključiva sankcija za „političke aktivnosti“ ili „političko djelovanje“ propisane zabrana obavljanja rada i krivična odgovornost odgovornih lica. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud BiH je zaključio da uvođenje nove pravne kategorije „neprofitnih organizacija“ i „agenata stranog utjecaja“, kao i rigorozni režim izvještavanja, mogućnost redovnih i vanrednih kontrola, te obaveza da materijale koje dijele obilježe „oznakom neprofitne organizacije“ uz zaprijećenu isključivu sankciju u vidu zabrane obavljanja rada i krivične odgovornosti odgovornih lica nije odgovaralo „hitnoj društvenoj potrebi“, odnosno nije bilo nužno u demokratskom društvu. Ustavni sud BiH je utvrdio da osporeni zakon nije u skladu sa članom II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 

Praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u ovoj odluci pozvao Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Zhdanov i drugi protiv Rusije (16. juli 2019. godine), Moskovski ogranak Vojske spasa protiv Rusije (5. oktobar 2006. godine), Gorzelik i drugi protiv Poljske (17. februar 2004. godine), Ecodefence i drugi protiv Rusije (14. juni 2022. godine), Tebieti Mühafize Cemiyyeti i Israfilov protiv Azerbejdžana (8. oktobar 2009. godine), Aliyev protiv Azerbejdžana (20. septembar 2018. godine) i Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske (14. april 2009. godine).

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

Odluka broj AP 1030/21 – prestanak prava na starosnu penziju zbog ponovnog stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju, kršenje

Činjenice i apelacioni navodi

Apelacijom je osporena presuda Vrhovnog suda FBiH kojom je, u konačnici, odbijena apelantova tužba protiv rješenja organa uprave kojim je apelantu prestalo pravo na starosnu penziju na osnovu relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (Zakon o PIO), jer je ponovo stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, provodeći trodijelni test prava na imovinu, prihvatio je da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu zakonito i da slijedi legitiman cilj – dosljedno provođenje zakonskih odredaba i zaštita pravne sigurnosti. Međutim, Ustavni sud BiH, slijedeći svoju praksu iz predmeta broj AP 582/21, zaključio je da je miješanje bilo neproporcionalno, jer je njegov rezultat bio potpuni prestanak apelantovog prava na isplatu starosne penzije za period od dana stupanja na snagu Zakona o PIO do dana objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U 36/18. Na taj način je apelant kao pojedinac primoran da trpi pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe Zakona o PIO za koju je naknadno utvrđeno da nije saglasna sa Ustavom FBiH. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da bi situacija mogla biti i drugačija da je apelant obavezan da pretrpi razumno i srazmjerno smanjenje penzije, a ne potpunu obustavu prava, ili da je postojao prijelazni period u kojem bi se prilagodio promjenama pravne regulative. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ukazao na to da je Ustavni sud FBiH, nakon donošenja osporene odluke, donio Presudu broj U 20/22 kojom je odgovorio na ustavno pitanje o primjeni i djelovanju njegovih odluka u sudskim postupcima koji su u toku. Prema tom stavu Ustavnog suda FBiH, njegova presuda kojom je sporna odredba Zakona o PIO utvrđena kao neustavna bila je primjenjiva u apelantovom slučaju s obzirom na to da je objavljena tokom trajanja konkretnog upravnog spora. U vezi s tim, Ustavni sud BiH je naglasio da u momentu donošenja osporene odluke sud nije mogao znati za taj stav Ustavnog suda FBiH. Međutim, Ustavni sud BiH je ukazao na to da je sud svakako morao uzeti u obzir činjenicu da je sporna zakonska odredba utvrđena kao neustavna u kontekstu obaveze da se direktno primjenjuje Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, propisane čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, što nije učinio. Stoga je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u ovoj odluci pozvao Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Lakičević i drugi protiv Srbije i Crne Gore (13. decembar 2011. godine).

Odluka broj AP 1095/22 – obaveza protestiranja mjenice sa klauzulom „bez protesta“, kršenje

Činjenice i apelacioni navodi

Apelantica je kao tražiteljica izvršenja podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice sa klauzulom „bez protesta“ protiv izvršenika. Općinski sud je donio rješenje kojim je odredio izvršenje zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnine koja je vlasništvo izvršenika. Nakon toga Općinski sud je zaključkom pozvao apelanticu da dostavi protest mjenice. Apelantica nije postupila po tom zaključku, pa je Općinski sud stavio van snage ranije rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene radnje i odbacio prijedlog za izvršenje. U obrazloženju je naveo da mjenica sa klauzulom „bez protesta“, ukoliko nije protestirana, ne predstavlja zakonski osnov za nastavak izvršenja. Također je istakao da tražilac izvršenja na osnovu mjenice, kao vjerodostojne isprave, mora uz mjenicu dostaviti sudu i protest radi ispunjenja zakonskih pretpostavki za nastavak izvršnog postupka, u smislu čl. 22. i 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je naglašeno da neprotestirana mjenica, čak i sa klauzulom „bez protesta“, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, pozivajući se na pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH. Zbog toga je zaključeno da nisu postojale zakonske pretpostavke za nastavak izvršnog postupka.

U apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelantica je istakla da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Iako se apelantica nije eksplicitno pozvala na pravo na imovinu, Ustavni sud BiH, shodno svojoj ustaljenoj praksi i pravilu iura novit curia, razmotrio je navode iz apelacije kroz pravo na imovinu.

Analizirajući sporno pravno pitanje, Ustavni sud BiH je kao ključnu odredbu istakao član 47. stav 1. Zakona o mjenici prema kojem se imalac mjenice oslobađa obaveze da protestira mjenicu ukoliko mjenica sadrži klauzulu „bez protesta“. Iako je prijedlog za izvršenje bio zasnovan upravo na takvoj mjenici, Kantonalni sud, pozivajući se na pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH, usvojio je stav da je protest mjenice, ipak, bio neophodan kako bi se mjenica mogla smatrati vjerodostojnom ispravom podobnom za izvršenje, u smislu člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je istakao da član 29. stav 2. ZIP-a ne isključuje primjenu člana 47. stav 1. Zakona o mjenici. Naglasio je da se uspostavljanjem obaveze imaocu mjenice da protestira mjenicu uprkos navedenim zakonskim odredbama i uprkos tome što sadrži klauzulu „bez protesta“ obesmišljava propisana zakonska mogućnost izdavanja takve mjenice, a da se na tražioca izvršenja stavlja nepotreban teret. Ustavni sud BiH je istakao da, na osnovu odredbe člana 29. stav 2. ZIP-a u vezi sa članom 47. stav 1. Zakona o mjenici, mjenica koja ima klauzulu „bez protesta“ ne treba biti protestirana da bi se smatrala vjerodostojnom ispravom na osnovu koje se može pokrenuti izvršni postupak. Stoga je Ustavni sud BiH zaključio da miješanje u apelanticinu imovinu nije bilo izvršeno u skladu sa zakonom, te da je, stoga, povrijeđeno pravo na imovinu.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u ovoj odluci pozvao Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Yuriy Lobanov protiv Rusije (2. decembar 2010. godine) i Katona i Zavarsky protiv Slovačke (9. februar 2023. godine).

10.2026

Ermina Dumanjić, Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Pravna hronika broj 21

Pravosudna institucija | Autor

Oblast prava

Druge kategorije

VEZANI ČLANCI

Share This