Prikaz presude Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine (aplikacija broj 38868/17 i 8 drugih)

Dana 05.03.2020. godine Evropski sud za ljudska prava je objavio odluku u predmetu Fajković i 8 drugih protiv Bosne i Hercegovine kojom su sve aplikacije odbačene kao nedopustive.

Aplikanti su se žalili na povredu prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Smatrajući da su odluke sudova u vezi sa naknadom putnih troškova njihovih advokata izvan sjedišta suda bile proizvoljne aplikanti su, prije svega, tvrdili da su odluke kojima sud odbija naložiti strani koja je izgubila parnicu da nadoknadi putne troškove njihovih advokata dovele do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije. Aplikanti su se pozvali i na odluke domaćih sudova u kojima je odlučeno na drugačiji način.

Sud je cijenio odluke uporednih sudova i Ustavnog suda BiH na koje su se aplikanti pozvali, a imao je u vidu i pravno shvatanje Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti prema kojem stranka koja je izgubila u građanskom postupku ne bi smjela, u načelu, da snosi dodatne troškove postupka samo zato što je stranu koja je uspjela u parnici zastupao advokat sa sjedištem izvan sjedišta suda, osim ako sud, iznimno, takve troškove smatra „neophodnim“.
U obrazloženju odluke, Sud je istakao da treba imati na umu – s obzirom da je to vrlo često izvor nesporazuma na strani aplikanata – da se „pravičnost” prema članu 6 ne odnosi na „suštinsku” pravičnost, već se radi od „proceduralnoj” pravičnosti. U praktičnom smislu ovo znači da se u datim slučajevima radi o provođenju adversarnog postupka u kojem stranke iznose svoje navode a sud ih cijeni vodeći računa o tome da se obje nalaze u istom položaju. Ukoliko bi bilo drugačije, Sud bi djelovao kao sud treće ili četvrte instance čime bi izašao izvan granica svog postupanja.

Sud je istakao da su u konkretnim predmetima domaći sudovi suprotnoj strani koja je izgubila parnicu naložili da nadoknadi samo neophodne troškove te odbili zahtjeve za nadoknadu putnih troškova njihovih advokata.
Uzimajući u obzir mjerodavno domaće pravo i praksu i razloge koje su domaći sudovi iznijeli za takve odluke, Sud u posebnim okolnostima ovog slučaja nije našao da su odluke domaćih sudova bile proizvoljne. Međutim, Sud je podsjetio da, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, njegova uloga načelno nije da preispituje tumačenje domaćeg prava od strane nacionalnih sudova i uspoređuje različite odluke domaćih sudova. Prema tome, s obzirom da je Sud ocijenio da odluke o troškovima nisu proizvoljne, odlučio je da su aplikacije očigledno neosnovane te se trebaju odbiti u skladu
s članom 35 stav 3(a) i 4 Konvencije.

U pogledu prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud je prvenstveno cijenio da li zahtjevi aplikanata za nadoknadom putnih troškova njihovih advokata imaju dovoljno osnova u domaćem zakonodavstvu da se mogu smatrati „imovinom“ zaštićenom članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Pritom je Sud naveo da su tumačenje i primjena domaćeg prava u prvom redu zadatak domaćih vlasti, konkretno sudova, čak i u područjima u kojima Konvencija „obuhvaća“ pravila iz područja tog prava budući da su domaće vlasti, po prirodi stvari, posebno kvalificirane za rješavanje pitanja koja nastaju s tim u vezi. Dalje, u odluci Suda je istaknuto da je, osim ako je tumačenje proizvoljno ili očigledno nerazumno, uloga Suda ograničena na utvrđivanje jesu li učinci tog tumačenja kompatibilni s Konvencijom. Iz tog razloga, Sud je presudio da se, u načelu, ne može reći da aplikanti imaju dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja „imovinu“ za potrebe člana 1 Protokola br. 1 tamo gdje postoji spor u pogledu ispravnog tumačenja i primjene domaćeg prava i gdje se pitanje je li on ili ona ispunio zakonske uslove tek treba utvrditi u sudskom postupku.

Sud je konačno utvrdio da zahtjevi aplikanata za naknadu putnih troškova njihovih advokata nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu i stoga se ne mogu kvalifikovati kao „imovina” u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, što aplikacije čini ratione materiae nespojivim s odredbama Konvencije.